DRAGUTIN TADIJANOVIĆ- Hrvatski pjesnik

Puno ime Karlo Tadijanović( krsno ime)

Pseudonim -Margan Tadeon ( do 1930).

Rođenje 4.studenoga 1905.godine

Smrt 27.lipnja 2007 .godine

ZANIMANJE

Književnik

Period pisanja od 1931-2005

Književne vrste- Poezija, 

Književni period - modernizam i postmodernizam

Dragutinu Tadijanoviću dodijeljena su i visoka društvena i državna priznanja: Orden rada sa zlatnim vijencem (1961.); Orden zasluga za narod (1976.); Orden Republike sa zlatnim vijencem (1987.); Red kneza Trpimira s ogrlicom i danicom; Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića (1995.). Nagrađen je i najvišim bugarskim državnim odlikovanjem Madarski konnik (2002.).

O ugledu i priznanju Dragutinu Tadijanoviću govori i podatak da je počasni član brojnih književnih i kulturnih društava i organizacija: Družbe Braća hrvatskoga zmaja, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, te ogranka Matice hrvatske u Tovarniku, Zaprešiću i Osijeku.

Usto je i počasni građanin Raba, Slavonskoga Broda, Zagreba, grada Udbine i mjesta Podlapac. Iz Podlapca je inače podrijetlom njegov djed po majci Mijat Kegljen (1843. – 1922.) i u tom su mjestu organizirani Dani Dragutina Tadijanovića, koji se već tradicionalno održavaju od 2001. kao susreti učenika osnovnih škola, i to pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, Ministarstva prosvjete i športa i Školske knjige iz Zagreba.

Tadijanović je ostao vjeran sebi i svojim temama, oslanjajući se na intimne i zavičajne motive, unatoč pojavi moderne književnosti i socijalne književnosti. Među njegovim djelima izdvajaju se: „Pepeo srca“(1936.), „Dani djetinjstva“(1937.), „Tuga zemlje“(1942.), „Pjesme“(1951.), „Blagdan žetve“(1956.),  Srebrne svirale(1960.)„Prsten“(1963.), „Kruh svagdanji“, „More u meni“, „Dom tajnovitosti“, „Čarolije“

Radni stol Dragutina Tadijanovića, gdje je pisao svoje pjesme  

Zbirka “Srebrne svirale” obuhvaća pjesme nastale od 1920. godine do 2003. godine. Prvo izdanje izašlo je davne 1960. godine, a u svako novo dodane su još neke pjesme. Sveukupno je do sada izašlo čak 19 izdanja ovih zbirka pjesama. 

      Prva fazu pisanja trajala je od dvadesetih godina prošlog stoljeća do 1935. godine. To je vrijeme kada je Tadijanović napustio svoj rodi kraj, selo Rastušje pokraj Slavonskog Broda i preselio se u Zagreb kako bi se školovao. Pjesme napisane u ovom razdoblju još uvijek odišu pjesnikovom povezanošću s rodnim krajem. One su slikovite, često pejzažne, ali i pomalo sjetne, nostalgične. Te pjesme nisu nostalgične samo za krajem koje je pjesnik napustio, nego i djetinjstvom koje je morao napustiti odrastanjem, ali i odlaskom. U ovo razdoblje spada i pjesma “Samoća” koja govori upravo o pjesnikovom osjećaju izoliranosti iz svijeta koji je, čak i kada je najljepši, još uvijek tuđ.    

SAMOĆA

Adin Ganan živi u bijeloj sobi.

Soba mu je svijetla, mirisna:

Crni stolovi, slike,

Starinske mudre knjige.

Na ormanu miriše lanjsko voće:

Žute dunje

Mirisavke.

Soba mu je mirna, radosna.

U bijeloj sobi živi Adin Ganan.

Pod prozorima voćnjak rascvjetan,

U ružičastom cvijeću

I mirisima rosnim.

Kosovi crni dolete

Na mlade grane zelene

Pa žutim kljunom pjevaju

Vesele pjesme ljubavi.

Adin Ganan živi u bijeloj sobi.

Kako je vrijeme prolazilo, u njegovom pjesništvu počinje se osjećati i postepeno jačati otuđenost od tog istog kraja, upravo kako se pjesnik i sam osjećao nakon dužeg boravka van rodnog kraja. Ta pjesma sadrži očitu otuđenost, ali i nepripadanje ni jednom mjestu. Niti rodnom, niti onome u koji se doselio. Ona je pomalo i naivna, jer ne samo da idealiziraju prošlo vrijeme koje uključuje djetinjstvo i rodno selo, već se u njoj nada povratku. Pjesnik priziva povratak kao da će on značiti ne samo vraćanje korijenima, već i povratak u prošlost, gdje su stvari onakve kakvima ih pamti.

Pjesma “Samoća” Dragutina Tadijanovića na prvi pogled bi se mogla činiti kao pejzažna pjesma, zbog vizualnih slika koje su u njoj prikazane, ali nakon čitanja i analize pjesme, možemo zaključiti da tematski ima više odlika misaone pjesme.

Njena tema govori o samoći Adina Ganana, lirskog subjekta koji se spominje u pjesmi, a može se odnositi i na samog pjesnika. Njegova samoća naglašava se upravo stvarima koje se nalaze u sobi. One su lijepe, mirišljave, odišu udobnošću i osjećajem doma, ipak one su samo stvari pa su stoga prazne. Čak i tako lijepe, one nikako ne znače dom, ne čine društvo, a pošto su jedino što se nalazi u sobi osim samog Adina, samo potvrđuju njegovu samoću.

Dodatan naglasak na neizrečeni motiv samoće daje i opis onoga što se nalazi van sobe, odmah s druge strane prozora. To u također lijepi motivi, koju daju naslutiti da se s druge strane prozora nalaze ljepote proljeća. I upravo zato što su tako pozitivne, pune nade i topline, dodatno naglašavaju prazninu i hladnoću samoće. Ta samoća nalazi se simbolu kojeg sadržava motiv bijele boje, kakvom pjesnik opisuje sobu. 

Bijela boja čak nije ni boja, ona je odsustvo boje i upravo je u toj spoznaji težina ovog motiva i njegove simbolike.

Osim već spomenuti motiva sobe, u pjesmi se nalazi i motivi “stolova”, “slike”, “knjiga”, “ormara”, “voća”, “dunje”, “prozora”, “voćnjaka”, “cvijeća”, “kosova”, “grana” i “kljuna”.

Pjesma ima izražene stilske figure sinestezije u kojima spaja vizualne slike i osjet njuha. Kako bi istaknuo vizualne slike, pjesnik se služi kolorizmima, naglašavajući boje raznih motiva, pa tako imamo “bijelu sobu”, “crne stolove”, “žute dunje”, “ružičasto cvijeće”, “crne kosove”, “zelene grane” i “žuti kljun”. Osim tih raznih boja koje unose radost u prenesene slike, pjesnik se koristi još nekim lijepim i razigranim epitetima kako bi naglasio motiv proljeća koji nije izravno izrečen. To su epiteti “starinske mudre (knjige)”, “lanjsko (voće)”, “(soba) mirna radosna”, “(voćnjak) rascvjetan”, “mlade (grane)” i “vesele (pjesme) ljubavi”.

Od ostalih stilskih figura u pjesmi pronalazimo kontrast “bijela soba- crni stolovi”,