- Učenici IVb razreda Richmond Park International Primary School Bihać, Bosna i Hercegovina, sa učiteljicom Jelenom Alagić

Učenici

- Učenici IV razreda Osnovne škole Petar Berislavić u Trogiru, Hrvatska, sa učiteljicom Karlom Maravić Žaja 

Luka je bio trinaestogodišnji dječak koji je najviše volio dvije stvari: fudbal i svoj tablet. Tablet je nosio svuda, u školu, u park, čak i za stol dok je ručao.

Njegovi roditelji su primijetili koliko vremena provodi na tabletu i počesto su ga upozoravali :

"Luka, pazi šta radiš na internetu. Ne treba baš sve dijeliti."

Ali Luka bi samo odmahnuo rukom.
"Ma, mama, šta može bit’. To su samo slike i igrice."

Jednog poslijepodneva, nakon škole, Luka je sjeo na svoj krevet i odmah otvorio aplikaciju za chat. Poslao je fotografiju iz učionice, iako je na zidu iza njega visio popis učenika i raspored časova — ali on na to nije ni obratio pažnju. Zatim je kliknuo na čudan link koji je obećavao "super nagrade u igrici". Iako ga je aplikacija upozorila da možda nije siguran, Luka je kliknuo bez razmišljanja.

Kasnije te večeri, kad je već počeo zijevati i spremati se da ugasi tablet, nešto neobično se dogodilo. Ekran je na trenutak zatreperio. Zatim je zasjao neobičnom plavom svjetlošću, kao da neko iznutra pokušava privući njegovu pažnju.

Odjednom se čuo glas, sam od sebe, bez ikakvog upozorenja:

"LUKA… DA LI ME ČUJEŠ?"

Slika se iskrivila, boje su se prelile kao razlivena tinta, a zatim se pojavilo nešto što je izgledalo kao — njegov vlastiti odraz. Ali stariji.

„Luka… imamo problem.“

Luka se ukočio. „Ko si ti?“

Muškarac na ekranu se nasmiješio, blago, ali ozbiljno.

„Ja sam ti. Tvoj budući ja. I imam samo nekoliko minuta.“

Luka je zinuo. „Moj budući ja? Kakav problem?“

„Postao sam… pa, nešto kao superjunak“, rekao je budući Luka. „Gubim vrijeme objašnjavajući, ali vjeruj mi — spašavam ljude i sve to.“

Luka se ozario. „Ozbiljno?! To je super!“

„Nije super ako znaju ko sam.“ Budući Luka je postao ozbiljan. „A znaju. Jer ti si prije nekoliko godina postavio onu fotografiju iz učionice. Na njoj se u odrazu vidi adresa naše škole. Preko nje su me pronašli. Znaju gdje sam odrastao. Znaju moj pravi identitet. A to znači…“