Ova je slikovnica namijenjena djeci koja uče razumjeti svoje emocije i osjećaje drugih ljudi.
Kroz jednostavne, prepoznatljive situacije potiče dijete da razmisli o ponašanju, posljedicama i tome kako mali trenuci mogu utjecati na druge.

Priča razvija empatiju, pažljivo slušanje i razumijevanje različitih pogleda na svijet.
Pomaže djeci da nauče da svatko nosi svoje „cipele“ – svoje brige, radosti i osjećaje – i da pažnja i dobrota mogu promijeniti odnos među prijateljima.

U zelenoj šumi živjela je lisica Lila.
Bila je pametna, brza i pomalo nestrpljiva.
Voljela je trčati, istraživati i mislila je da sve zna.

Jednoga jutra, dok je skakutala livadom, ugledala je nešto neobično – stare, šarene cipele pokraj starog panja.

„Čudno,“ promrmlja Lila. „Tko bi ostavio cipele usred šume?“
Podigla ih je i obula – taman su joj stale!
Odjednom joj se sve                               , i Lila se našla na drugom mjestu...

zavrtjelo

pred

očima

Kad je otvorila oči, Lila je bila – zečić!
Skočila je, ali srce joj je jako lupalo.
Svaki šum, svaka sjenka – činilo se opasno.
„Sad razumijem zašto se zečić uvijek skriva,“ šapnula je.

Zatim je ponovo zasvjetlucalo, i Lila je postala jež.
„Ajoj, koliko bodlji!“
Pokušala je nekoga zagrliti, ali svi su se povukli.
„Oh,“ pomisli Lila, „nije lako kad ljudi misle da bodeš, a ti samo želiš biti voljen.“

Treći put cipele su zasjale – i Lila je postala sova.

Odjednom je sve vidjela iz visine, i shvatila koliko se druge životinje boje, koliko im je ponekad teško.

„Svatko ima svoju priču,“ rekla je tiho.

Kad je svjetlo nestalo, Lila se opet pretvorila u sebe – lisicu.
Sjedila je kraj cipela i razmišljala.

„Sad znam... svi mi osjećamo nešto drugačije. Nitko nije isti.“