Dan je bio predivan.

Luka i dadilja Dijana gradili su kule od kockica i veselo se igrali.

Sunce je polako odlazilo na spavanje, a kroz prozor je stigla noć.

„Vrijeme je za krevet, kapetane“, rekla je Dijana.

Luka je čvrsto zagrlio svog medvjedića.

„Ne želim u sobu. Strah me mraka.“

Dijana ga je nježno primila za ruku.

„Mrak nije strašan. Idemo zajedno provjeriti.“

Luka je hrabro zakoračio prema svojoj sobi.

U kutu sobe vidjela se velika sjena.

„Pogledaj!“, šapnuo je Luka.

Dijana je upalila svjetlo.

Na stolici je bila samo Lukina jakna.