Jednom davno,živjela je djevojčica po imenu Lucija.

Ona je bila posebna. Voljela je sve na svijetu, pomagala je drugima. Svatko ju je htio za kćer.

Svi su je voljeli, osim njenih roditelja. Oni su mislili da u životu treba biti pohlepan, sebičan, misliti samo na sebe i svoje stvari.

Lucija nije željela biti sebična i pohlepna. Željela je biti dobra i poštena djevojka, pa je jedne noći pobijegla od kuće.

Lutala je šumama,

planinama,

gradovima,

sve kako bi pronašla mjesto gdje može biti onakva kakva je, dobra djevojčica.

Luciji je bilo sve teže hodati, bila je gladna i žedna.

Naslonila se je na drvo. Osjećala je da će uskoro umrijeti...

Odjednom, čula je kako netko viče: "upomoć!"

Otrčala je što je brže mogla u obližnji dio šume... Bila je slaba, ali glas "upomoć" za nju je značio da mora pomoći, pa makar ostala bez života.

Ugledala je slijepog starca kako je naslonjen na drvo. On je užasno želio progledati, kako bi zaradio novac za svoju bolesnu ženu, ali kako je bio slijep nije mogao raditi.

Djevojčica mu se približila i salušala njegovu priču. Iako je osjećala da će za koji trenutak umrijeti, željela mu je pomoći.