Jednom davno, živjela je lijepa princeza čiji su obrazi bilo crveni kao ruža, a koža bijela kao snijeg. Radi toga zvali su je Snjeguljica. Snjeguljicu su svi voljeli, osim maćehe koja je bila opaka vještica.

Svakog dana kraljica bi se ogledala u svom čarobnom ogledalcu i upitala ga:

-Kaži mi, kaži ogledalce moje, najljepša na svijetu danas tko je?

A ogledalce bi uvjek odgovaralo:

-Ti kraljice.

No jednoga dana, ogledalce joj odgovori sasvim drukčije:

-Bijela kao snijeg, svijetla lica, crne kose, crvenih usnica, najljepša je sada Sneguljica.

Uvrijeđena kraljica pozove kraljevskog lovca i naredi mu da odvede Snjeguljicu u šumu i ubije je. No lovac je bio dobar čovjek, pa odvede Snjeguljicu u šumu i tu je ostavi ne učinivši joj ništa nažao.

Snjeguljica je dugo lutala šumom, i tako lutajući stiže do jedne čudne kućice. Zakucala je na vrata i ušla. Ali u kućici nije bilo nikoga. Tek navečer vratili su se s posla sedmorica braće, sedam patuljaka koji su živjeli u toj kućici, a preko dana radili u rudniku srebra i zlata. Kada su ugledali usnulu djevojčicu na jednom od svojih krevetića, patuljci se jako začudiše. Snjeguljica im je kasnije ispričala o svojoj zloj sudbini i o tome kako se više ne smije vratiti u dvorac.

– Ostani sa nama – rekoše joj patuljci.

– Kuhat ćeš nam i spremati kuću, a mi ćemo te voljeti kao braća.

Snjeguljica se mnogo obradova, zahvali se patuljcima i ostade kod njih. Tako su živjeli zajedno, sretni i zadovoljni, a i zla kraljica je u svom dvorcu bila također sretna, jer je mislila da je Snjeguljica mrtva i da je ona opet najljepša žena na svijetu.

Jednoga dana ponovo zapita ogledalo:

– Kaži mi, kaži ogledalce moje, najljepša na svijetu danas žena tko je? Ogledalo joj tada odgovori:

– Bijela kao snijeg, svijetla lica, crne kose, crvenih usnica, najljepša je ipak Snjeguljica. Istoga časa kraljica vidje u ogledalu sliku kolibice i u njoj sretnu Snjeguljicu i sedam patuljaka.