Živjeli jednom kralj i kraljica i posjedovali velika bogatstva.

No najveće njihovo blago bio je mali kraljević.

Dugo su željeli dijete, i kad je kraljica napokon rodila sina, okružiše ga najnježnijom pažnjom.

Dječak je bio pametan, dobar i lijep, na radost svojim roditeljima.Kad je kraljević navršio osamnaest godina, kralj i kraljica prirediše u vrtu dvorca veliko slavlje.

Iznijeli su sve najbolje što su imali, birana jela, oslikano posuđe, svilene stolnjake i svakojake ukrase. Pozvali najbolje svirače i zapalili tisuću svijeća.

A nakon gozbe u vrtu se okupiše djevojke iz onoga kraja i zaplesaše. I sve su milo pogledavale lijepoga kraljevića.

Svečanost je bila sjajna i trajala je dugo u noć, no kad se gosti napokon raziđoše, od svih uzbuđenja toga dana slavljenik nije mogao zaspati. Ponovno se odjenuo i izišao u noć, na mjesečinu.

Prošao je kroz park i uputio se u lipov šumarak u blizini dvorca. Išao je polako, duboko dišući svježinu rane ljetne noći. Promatrao je čudne sjene što su ih stvarali mjesečevo svjetlo i granje stabala i uživao u opojnom mirisu lipa u cvatu.

Odjednom izbije na neki proplanak i pomisli kako je čudno da tu još nikad nije bio, i kako je lijepa ta livadica okružena teškim starim krošnjama. A onda spazi nešto još ljepše i još čudnije: na travi je, obasjana mjesečinom, stajala mala vila. U srebrnastoj haljini, duge zlatne kose, s draguljima u kruni. Prekrasna, ali malena kao plamen. Kraljević u nevjerici zastane i zagleda se u nju.

– Sretan ti rođendan, dragi kraljeviću! – reče mala vila. – I ja sam bila pozvana na tvoju proslavu, no nisam mogla doći među djevojke, jer sam tako malena. Pa te pozdravljam ovdje, na ovoj mjesečini, koja je meni sunčev sjaj.

– Drago mi je da si došla – reče kraljević, kojemu se mala vila vrlo svidjela.

Priđe joj i uze je za ruku, no ona se istrgnu i nestane. U ruci mu ostala njena rukavica, toliko sitna da ju je jedva mogao navući na svoj najmanji prst. Sanjareći, s rukavicom na prstu, još je malo šetao lipovim gajem, onda se vrati kući. I nikome ne reče ni riječi o svome noćnom doživljaju.

Sljedeći je dan uglavnom prespavao. A kad se napokon probudio, jedva je čekao da i ostatak dana prođe. Čim je pala noć, kraljević se ponovno uputi u lipov gaj.

Tražio je malu vilu, tražio i tražio, tumarao šumarkom i vraćao se na onaj proplanak, no nje nije bilo. Sve tužniji, mislio je kako je mila i čudesna bila njena sićušna pojava, kako joj ništa nije dospio reći, i kako je više nikad neće vidjeti.

Razmišljajući o njoj, izvadi iz džepa njenu malu rukavicu i poljubi je – u tom trenu vila se pojavi pred njim!

Kraljević joj se silno razveseli i cijelu je noć s njom šetao lipovim gajem.

No dok su tako šetali i razgovarali, dogodilo se nešto neobično: mala vila je počela rasti. Kad su se pred jutro rastali, bila je već dvostruko veća nego prošle noći. I nije mogla navući svoju sićušnu rukavicu.

– Ti je čuvaj! – rekla je kraljeviću i nestala.

– Nikad se neću rastati od nje – šapnu kraljević za njom.

Svake noći sastajali su se kraljević i vila u vrtu dvorca.

Sve je više volio malu vilu, a ona je svake noći rasla.