Priča o tlu

Jednog dana ispričao je priču jedan poglavica.

Zemljište se stalno mijenja. Nekad nastaje vrlo sporo kao u pustinjama, a nekad brzo kao u prašumama.Smatra se „kožom Zemlje“.

Sva ova zemlja svijeta je za moj narod. Svaka svjetlucava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svjetlucanje i svaki zujeći kukac.

Mi smo dio zemlje, i ona je dio nas. Mirisne trave naše su sestre. Jelen, pastuh, veliki orao – svi oni naša su braća. Stjenoviti vrhunci, rosa u travi, toplina ponijeva tijela i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji. 

Naučite vašu djecu ono što smo mi naučili našu, da je zemlja naša majka. Rijeke su naše sestre, one gase našu žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu.Ljudi se ponašaju prema svojoj majci-zemlji, i prema bratu-nebu, kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit.Zrak je dragocjen čovjeku, jer sve što je živo dijeli isti dah - životinje, drveće, ljudi.

Gdje su divljine? Nestale su.

Gdje je orao? Nema ga više.

„Kad posljednje drvo bude posječeno, kad posljednja rijeka bude zatrovana, kad posljednja riba bude uhvaćena, tek tada će ljudi shvatiti da novac ne može da se jede!

Nastavite prljati svoj vlastiti krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. "