– Nevjerojatno. – učiteljica se divila zaštitnom sloju. Naslonila je ruku. – Meko, a opet ima neku čvrstoću. Poput gustog gela za kosu.

Djeca su prilazila i uranjala ruke. SuperSara je šetala oko štita, povremeno pušući u dlanove i namještajući tako zaštitni sloj koji se gibao poput meduze u moru.

– Vi gore, jeste li spremni? – vikne SuperLarissa.

– Jesmo! – odgovori SuperAnaBrblić. Iznenada se ljuto uhvati za glavu. – Ljudi, imam problem. Ne vidim metu! Kako ću je pogoditi!?

– Dalekozor! – uzvikne SuperIva. – Treba nam dalekozor.

– Ima jedan gore u kabinetu biologije i kemije. – sjeti se učiteljica. – Brzo, SuperJurajBošnjak, idemo po njega!

SuperJuraj  je imao moć superpomicanja. Mogao je na daljinu osjetiti predmet i    pomicati ga kako je želio.

– Dođi... – učiteljica pokaže na vrata. – Nemamo ključ ni vremena tražiti ga.

On se nasmiješi, nasloni ruku i polako je počne pomicati po ključanici. Brava je škljocnula.

– Izvrsno. – pohvali ga učiteljica. Brzo je pronašla dalekozor. – Požuri, moramo ga odnijeti.

SuperJuraj je gledao kroz prozor. – Ne moramo. Moramo samo otvoriti prozor.

Prozor kabineta gledao je ravno na stablo. 

– SuperAna! – poviče. – Stiže dalekozor!

Deset metara iznad tla pustio je dalekozor koji je ostao lebdjeti i usmjerio ga prema stablu. Kao da drži nevidljivi daljinski upravljač doveo dalekozor ravno u Anine ruke.

– Uh! – duboko uzdahne učiteljica. – od ovoga se uvijek naježim.

– Vi gore, jeste li spremni? – vikne SuperLarissa.

– Jesmo! – odgovori SuperAna. – SuperJosipe, pridrži mi dalekozor. Moram vidjeti metu.

SuperAna smjesti patrone u džepove, nekoliko ih uzme u lijevu ruku, a jednu u desnu. SuperFilip koncentrirano namjesti dlanove i pogleda SuperAnu.

– Kod zadnje patrone puštam vrućinu. Pratit ću tvoj put.

– Još 4 minute! – povikne SuperPetra. 

– Kreniii! – vikne SuperLarissa.

– Staniii! – poviče SuperIvanBrblić, koji je stvarno rijetko vikao pa natjera sve da se u trenu ukipe. Imao je  moć superpredviđanja. Zabrinuto je objašnjavao pokušavajući shvatiti u čemu je problem.

– Nešto nije u redu... Nešto se događa... Znam! Zvono! Za 20 sekundi zvonit će za kraj sata. Omest će moju seku i neće pogoditi! 

Staniiiii!

– SuperGabrijel – učiteljica pozove Viktorijinog brata i  kimne prema školi. Gabrijel je imao moć superupravljanja strujom. Mogao je uključivati i isključivati električne uređaje, upravljati strujom kao da su dobri prijatelji.

On potrči prema porti gdje se nalazilo zvono. Taman kad je kazaljka nezaustavljivo odbrojavala zadnje sekunde, SuperGabrijel uputi kratku munju prema zvonu.

Nešto je kvrcnulo i stupić sivog dima proviri iz uređaja. On se nasmiješi i potrči van. – Krenite! – poviče s vrata.

– SuperDoria, zaustavi vjetar! – reče joj SuperLarissa.

Potpuna tišina spustila se na školsko dvorište. SuperDoria je vješto ulovila vjetrić i držala ga na dlanovima. Nitko se nije usudio ni disati.

– Kreniiiii! – poviče SuperLarissa.

SuperAna na postolju krene bacati patrone jednu za drugom. Brzinom treptaja oka patrone su izlijetale izbačene iz njene ruke. Sve je trajalo manje od minute.

SuperAna pogleda SuperFilipa.

– Zadnja! – Filip zagrije zadnju patronu i Ana je izbaci. Svjetleći trag na plavom nebu povezivao je njenu ruku i nasip. Nalikovao je na malu lasersku zraku.