Moje ime je Anuška. Vrlo sam sretna malena tikvica koja voli pustolovine. Iako nisam planirala pustolovine za taj dan, jedna mi se slučajno dogodila i nikad je neću zaboraviti. Tako je jednog dana u mome vrtu bilo sasvim mirno, a mirno znači i dosadno. Sve moje sestre tikvice bile su jako pospane pa smo tako umorne poslušale tišinu, ugodnu i pomalo dosadnu. Odjednom su tišinu prekinuli glasni koraci koji su svakog trena bili sve glasniji. Bio je to kuhar Zlatko, ali zašto je došao u vrt? Potpuno sam zaboravila na njegovu gozbu i glavno jelo: juhu od bundeve! Jedva sam čekala gozbu pa sam se brzo trgnula iz opuštanja i stala u red s ostalim tikvicama. Kad nas je kuhar napokon stavio u košaru s ostalim povrćem, krenuli smo na put. Prolazeći šumom, na moju nesreću, nagnula sam se i pala iz košare. Zatrpalo me lišće pa nisam ništa vidjela, a kuharevi koraci ubrzo su nestali. 

Oko mene šuma i tišina. slušam šuškanje lišća, šapat vjetra i pokoji cvrkut ptica, ali od kuharovog teškog koraka ni traga. S vremenom, zvukovi su postajali drugačiji. Vjetar je bio sve tiši, a u daljini kao da se čuje lepet krila. No, to nije bio lepet ptičjih krila, već nečeg potpuno drugačijeg. Taj lepet mi se približavao sve bliže i bliže, i odjednom je stao! "Uf, koliko lišća!" začujem glasić iza sebe. Bila je to jesenska vila Mila. Odgrnula je lišće i rekla mi da spašava izgubljeno voće i povrće u šumi. Predstavila sam se i ispričala joj svoju nezgodu te ju upitala može li me vratiti na gozbu. Srećom, znala je put do Zlatkove kolibe. Prije nego što smo krenule uzela je čarobni štapić i stvorila mi krila. Bila su predivne smeđe boje, poput same jeseni. Sva presretna odlepršala sam do kuhareve drvene kolibice. Stigla sam u zadnji tren da moj kuhar ne ostane bez glavnog jela. Postala sam pravi mali tajni sastojak Zlatkove krem-juhe pune vitamina. Žuta, slatka i ukusna juha, za male i velike - prava poslastica. 

Ena Benković

Pozdrav, draga učiteljice!

Ja sam maleni lutak Mirko. Nastao sam radi školskog zadatka, a izradio me nestašni dječak Aleksandar. Kad mi je taj čudnovati dječak izradio duge smeđe uši i male žute oči, dogodilo se nešto neobično.. Čuo sam:šuškanje, lupkanje, škripanje, a vidio sam samo žutu klupu jer sam nosom ležao na njoj. Sreća za mene da smo uskoro krenuli iz škole. Dječak me nosio u svojoj toploj ruci. Bilo je uzbudljivo sve dok se nije spotaknuo o veliki kamen. Letio sam kao ptica i sletio u hladan potok! Kako ne znam plivati, vodena struja me nosila sve dalje i dalje. Čuo sam samo žubor potoka i kreretanje žaba. Upoznao sam strah u sebi . Nije mi bilo ugodno. Bilo mi je jako hladno, a voda me nosila sve dalje i dalje. Probijao sam se kroz šaš gust kao prašuma i kroz smrdljivo smeće, sve dok se nisam zaustavio na odbačenoj boci. Tu me ugledala ljupka, smkeđa vjeverica. Ona se nije veselila meni, nego mojim rukama i ušima jer su od žireva koje želi pojesti. Skočila je na jedna kraj boce i tako me kataputirala baš ispred uplakanog dječaka. Dječak mi se jako obradovao, a i ja njemu. Bilo je lijepo vratiti se u tople dječakove ruke. Još uzbudljivije je bilo kad sam ispričao dječaku svoje dogodovštine koje je on iskoristio za svoju domaću zadaću iz Hrvatskog jezika i napisao uzbudljivu priču o meni. 

Aleksandar Fic

Zovem se Elina. Imam bijelu kosu ukrašenu ljubičastim cvjetovima. Krila mi imaju oblik listova. Na mojoj savršenoj glavi blistaju smeđe oči i malen prćast nosić. Živim u čarobnoj livadi na kojoj je vladarica moja mama. Jednog dana mama se razboljela. Jako sam bila tužna jer nisam znala kako da joj pomognem. Ujutro sam se probudila i odlučica otići u potragu za napitkom ozdravljenje. Ovo je bio moj prvi odlazak dalje od ruba čarobne livade. Putovanje je dugo trajalo. Kiša, oluje, sunce - svašta me snašlo. Umorna od svega sklonila sam se uz rub jednog stabla kod kojeg je bila spremljena nečija hrana. Uzela sam jabuku i počela jesti. Odjednom se pojavio mali jež i ljutito me upitao: "Zašto jedeš moju hranu?" "Molim te, nemoj se ljutiti", uplašeno sam rekla, " ja sam samo u prolazu jer tražim napitak ozdravljenja za svoju bolesnu mamu."

 Ježica Mirta rekla mi je da joj je jako žao i da mogu prenoćiti u njezinu domu. sljedećeg jutra ježica mi je savjetovala da će i ona krenuti sa mnom u potragu za napitkom. Krenule smo i ubrzo stigle do kanjona preko kojeg se nije moglo letjeti. Pred nama se stvorio div i ponudio nam rješenje kako da prijeđemo kanjon. Ključ svega bila je čarobna riječ koja je stvarala most. Most se čudesno pojavio, a div je nestao. Kada smo prošle most, nedaleko je bio dvorac u kojem je živjela vila Mila. Pridružila nam se u pustolovini. Ušuljale smo se do vrha dvorca i uzele iz tornja tajni napitak. Dvorac se počeo rušiti, a Vila Mila poogla nam je da se spasimo obuhvativši nas svojom vilinskom kosom. Vratile smo se na čarobnu livadu gdje nas je čekala mama. Popivši napitak, vratila se u život. Svi smo bili sretni. 

Iva Ivec

Na našem polju živi puno bilja i plodova, uglavnom žitarica. Budući da živimo jedan pored drugoga i ne možemo se seliti, trudimo se biti u dobrim odnosima. Osim mene, tu su još Kukuruzni Žec, Žućo i Raspadajući Koko. Raspadajućeg Koka zovemo tako jer ga uvijek napadju ptice koje uzgajivaču stvaraju puno problema. No sada smo se svi našli u istom problemu. Sve su nas napale ptice. Kao i uvijek prvo su navalile na Koka. Bilo mi ga je žao i više nisam mogao svjedočiti tom događaju, a da ništa ne poduzmem. Problem je bio u tome što nisam znao kako da mu pomognem. Tako sam razmišljao i razmišljao dok se nisam dosjetio! Kada je čovjek koji nas uzgaja prolazio blizu nas, bacio sam se na pod. On me čuo te odmah došao pogledati što se događa. Ptice su odmah pobjegle, a ja sam bio sretan jer je moj plan uspio. Iako sam bio na tlu, osjećao sam se dobro jer sam spasio prijatelja. Taj događaj nam je svima ostao u sjećanju kao smiješna i nezaboravna avantura. 

Kristijan Meštrić

Ja sam bundeva Bruno i živim u Lonjskom polju. Tamo me posadio farmer Slavko. Nažalost, ptica selica me uhvatila za peteljku i odnijela u toplije krajeve. Bacila me u voćnjak gdje sam upoznao jabuku Željku i miša Mirka. Mirko je u voćnjaku tražio hranu. Malo smo razgovarali te odlučili zajedno potražiti novi dom. Dugo smo hodali dok nismo ugledali automobil , bio je to taksi. Sakrili smo se u taksi koji je stao da pokupi jednu obitelj i krenuli u potragu za domom. Obitelj koju je taksi pokupio bila je "fensi -šmensi". 

Govorili su o tome kako će prodati svoju kuću. Mislili smo da je to šansa da pronađemo dom. Kad se taksi zaustavio, obitelj i izašla, a izašli smo i mi. Uspjeli smo se ušuljati u ogromnu kuću, no ugledali su nas i tad je počela prava avantura. Zatvorili su nas u kolibu punu pauka. Počeli smo vrištati. Mirko je počeo kopati tunel u zemlji. Izašli smo kroz tunel i shvatili da tu ne možemo živjeti. Dugo smo hodali sve dok nismo ugledali lijepu druvenu kućicu na selu. Imala je sve što trebaš: hranu, vodu, toplinu, čak i dobre susjede. Tamo smo ostali sretno i dugo živjeti. 

Luka Novak

Bila je plodna i topla jesen. U raskošnom voćnjaku jedna je djevojčica trčkarala i uživala u mirisu jeseni. U tom voćnjaku rasla su stabla krušaka i jabuka. Jabuka sam i u tom trenutku sam se promeškoljio te sam pao tik do njezinih stopala. "Neću te pojesti jer nisam gladna," rekla je i dodala, "ali hoću kad se vratim iz šume!"  Ostavila me pored jedne kruške i otišla. Nekoliko minuta kasnije tamo više nismo ležale kao obične, bile smo žive!

Ja sam Čuperko Pjegavi i bio sam jako znatiželjan kako izgleda šumski svijet jer sam ga uvijek gledao s jedne grane. Plašljivko je moj prijatelj, samo je bio prava kukavica. Bojao se svoje sjene. Nakon dugog pregovaranja uspio sam ga nagovoriti da mi se pridruži u pustolovini. Stupajući, krenuli smo kroz voćnjak. Plašljivko se svaki čas osvrtao oko sebe.

Tako smo došli do zapreke. Trebali smo se spustiti niz dol Ja sam se spustio kao kad padam s grane. Plašljivko je htio pobjeći, ali se nije mogao oduprijeti svojoj težini pa se prevrnuo. Toliko se prestrašio da mu je skoro iz srca koštica ispala. Zaletio bi se u stablo da mu nisam priskočio u pomoć. Zahvalio mi je i tresući se nastavio me slijediti. Odjednom je doletjela ptica  i zgrabila me. Viknuo sam, Plašljivko se okrenuo i prestrašio pticu.!Hvala ti, Plašljivko!" rekao sam. "Za tebe Hrabrić!, odgovorio je uz smiješak ponosno. Šumom je prolazila ista djevojčica koja je bila u voćnjaku. Kad nas je ugledala, primila nas je u obje ruke i rekla:"Neću vas ni sad pojesti, previše ste lijepi." Uzela nas je u naručje i odnijela kući. Nekoliko dana u zdjeli smo joj krasili drveni stol te nas je tek nakon nekog vremena slasno pojela. 

Marta Marenčić

Ja sam Sonja Sović. Živim u jednoj šumi na sjeveru Njemačke. Ne volim kad me netko budi usred bijela dana. Kao što znate, sove su aktivne noću. Svjetlost mi smeta, ali moji šumski prijatelji to ne razumiju. Tako sam jednom mirno spavala u svojoj duplji sve dok nisam začula BUM! Grom je udario u moje stablo i srušio ga. Vani je bila prava katastrofa, vatra posvuda srušeno drveće. Od dima se nije vidio ni prst pred kljunom. Ipak bio je jedan izlaz okružen vatrom sličan vatrenom obruču koji koriste za trikove u cirkusu. Uspjela sam izaći. Pala je kiša i ugasila vatru. Cijela šuma bila je spaljena. Više nisam mogla živjeti ovdje. Tužnog srca oprostila sam se od dragogo doma i poletjela u visine. 

Pronaći pravi dom prikladan za život nije uopće lako. Šume koje sam vidjela na svom putovanju ni približno nisu bile lijepe ni udobne kao moja nekadašnja. Duplje su bile pune crva, ličinki, ma bolje da ne govorim! Želim da moja kuća bude čista, ne volim kukce. Putujući tako u potrazi za domom, čula sam razgovor dviju ptica o jednoj državi u srcu Europe. 

 Pričale su o njoj tako predivno da sam se odmah zamislila u tim božanstvenim krajolicima, spokojnim šumama koje imaju hrane u izobilju. Predosjećala sam da bi tamo mogao biti moj dom. Uputile su me prema toj veličanstvenoj zemlji. Krenula sam. Više me nitko nije mogao zaustaviti. Moj cilj bila je Hrvatska. Nisam htjela da sada sve propadne. Par mjeseci kasnije stigla sam na granicu Slovenije i Hrvatske. Odjednom, začula sam pucanj. Nešto me pogodilo. Usplahireno sam mahala krilima, ali nije pomoglo i dalje sam padala. Pomislila sam: "To je moj kraj." Jedna mala djevojčica uspješno me uhvatila. Odvela me usvoj dom u Gorskom kotaru i tamo se hranila dok mi nije zacijelilo krilo. Nakon par mjeseci pustila me u divljinu. Sada živim u šumama Risnjaka. Mislim da sam odradila svoj zadatak jer sam našla najljepši dom na svijetu. 

Marta Biškup

Ja sam Mirta, crvene sam boje i živim u voćnjaku pokraj obližnjeg sela. U zadnje vrijeme kruže priče o čarobnom vrtu gdje su svi dobrodošli. "Oduvijek smo mislili da je čarobni vrt samo mit, ali što ako je ipak stvaran?" Na to pitanje nitko nije znao odgovor. Već duže vrijeme maštam o tom vrtu, razmišljam kako bi bilo uzbudljivo potražiti ga. Odlučila sam biti prva u ovom voćnjaku koja ga je pronašla. Ujutro sam se pozdravila sa svima i krenula sam u svoju avanturu. Hodajući šumom, osluškivala sam vjetar i divila sam se šarenomlišću koje je plesalo po nebu. Nedugo zatim, u dajini ugledala sam prekrasni veliki kesten. Potrčala sam prema njemu u nadi da on zna nešto više o čarobnom vrtu. Njegov odgovor me potpuno iznenedio. On je znao put do vrta jer je on prije živio u njemu. Nalist mi je nacrtao mapu i upozorio me na velike oluje. Zahvalila sam mu i krenula dalje svojim putom. Polako se spuštala noć, u blizini je bila rijeka te sam od granja i lišća napravila malo sklonište. Bila sam jako umorna pa sam odmah zaspala. Ujutro me probudio dobro poznati glas. Bila je to Mila, vila koja nas je često posjećivala u voćnjaku. Ispričala sam joj o pustolovini u koju sam krenula te je i ona željela poći sa mnom. Zajedno smo putovale i put nam se činio kraćim.

  Cijelo smo popodne putovale, bile smo izmorene kada se iz vedra neba spustio ogorman pljusak. Tražile smo sklonište, ali uzalud. Pljusak se pretvorio u oluju, a mi nismo imale zaklon. Odjednom vjetar je tako zako zapuhao da je podigao Milu i slomio joj krilo, bacao ju je lijevo-desno, naprijed-nazad, gore-dolje. Uzela sam najveću granu koju sam mogla pronaći i ispružila je prema Mili. Uhvatila se za granu te sam ju povukla najsnažnije što sam mogla kako bih ju spustila na tlo. Ubrzo je i oluja stala. Mila je bila tužna zbog svoga krila. "Nemoj biti tužna, pronaći ćemo način da ga popravimo", rekla sam. Nastavile smo put. Do kraja dana bile smo pred vratima vrta. Tamo su stajala dva stražara, ispričale smo im zašto smo ovdje te su nas pustili u vrt kako bismo popravile Milino krilo. Vrt je bio doista čaroban. Velik, lijep, okićen. Jesenske tople boje svuda oko nas. Vila poštarica odnijela je u moj voćnjak poruku na listu kako bi svi znali da sam uspjela pronai vrt. Mila i ja upoznale smo se s ostalim stanovnicima vrta koji su nam pomogli da popravimo njezino krilo te smo ostale živjeti s njima. 

Matea Korša

Zdravo! Ja sam jabuka. Živim na stablu. rastem s puno istih prijatelja. Svi smo nekako jednaki. Malo mi je to dosadilo. U kući pored našeg voćnjaka živi djevojčica Mala. Prozor joj je često otvoren pa čujem muziku koju sluša. Toliko je glasna da se i tlo trese. I nas je protresla. Pali smo ko kruške. "I što sad?" upitala sam prijatelje do sebe. "Ne znam, valjda će nas netko pojesti", kaže prijatelj. Bio je u pravu. Došao je jelen iz susjedne šume. Htio je doći do nas, ali mu je muzika bila preglasna pa je otišao. Poveselila sam se odlasku jelena, ali još uvijek mi se nije svidio scenarij. Razmišljala sam. Muzika se još čula pa mi se već počela sviđati. Toliko mi se svidjela da sam nabacila frizuru, skočila na prijatelja i objavila mu da želim da postanemo bend. Život s irokezom i muzikom više mi se sviša. Odsad me zovite Rokezić!

Mila Horvatić

Ja sam Roki, živim na jednom drvetu u predivnoj šumi. Nažalost, jednog kišnog olujnog dana vjetar je toliko jako puhao da me otpuhao iz te predivne šume. Nakon što sam se probudio na tlu, bio sam između toliko ljudi i mislio sam da je to kraj. Osjećao sam se usamljeno i izgubljeno u nekom čudnom svijetu. Pažljivo sam se digao na klimave noge, prodrmao sam svoje bucmasto tijelo i shvatio da moram pronaći privremeni zaklon. Noć sam proveo ispod velike hrpe hrastovog šuškavog lišća koje me podsjetilo na moj topli dom. Međutim, pred jutro sam osjetio da me nešto bocka po stražnjici. Naglo sam poskočio i ugledao gospodina Ježurka kako se oblizuje i očito se spremao da me doručkuje. Znam da sam mirisan i slastan, ali danas će Ježurko ostati bez doručka. Odjednom se vratio jesenji vjetar i ponio me na mekkom lišću prema mojoj kući. Shvatio sam da mi je vjetar želio pokazati koliko sam sretan jer živim u prekrasnoj i čarobnoj šumi sa svojom obitelji i prijateljima. 

Nikola Milak