U potrazi za listom...

Završili smo sa pisanjem činkvina i pronašli lijepo jesenje lišće koje je postalo dom našim činkvinama. 

Jesen

Kratka, brza.

Njihanje,padanje šuštanje.

Ono me umiruje šarenilom.

Lišće.

Razgledala sam velike listove ofarbane svim bojama jeseni. 

Ugledala sam jedan, žut i smeđ kako visi sa jedne malecke grane zajedno sa grozdom.

 Još uvijek je bio vlažan od kiše i jutarnje rose koja ga je umila.

Drvo na kome se nalazio list bilo je mlado. Tata ga je

posadio prošle jeseni, a na njemu je bilo još nekoliko listova.

Moja činkvina napisana na listu, izgledala je još ljepše nego u svesci. Mislim da je to umjetnost.

Sa jedne strane je bio žućkast, a s druge crvenkast...

Šetajući šumom jednog prekrasnog jesenjeg dana, ja sam pronašla svoj list. Mokar i žut ležao je na

rosnoj travi među svojim prijateljima ispod prekrasne jesenje gljive, koja ga je zaklanjala svojom

kapicom na tufnice. 

Vjetrić je nosio one pretposljednje listove i kao da je svirao neku tihu jesenju pjesmu...

Tako sam pronašla

svoj list koji je bio neravan i sa rupicom koju je napravio, vjerovatno, vjetar,  skinuvši ga sa grane ili mali crv sa gljive koja ga je ljubomorno skrivala.

Taj mali list koji je završio svoj životni ciklus i koji je živio svoj san tokom proljeća i ljeta je ponovo

našao svoju svrhu - poslužio je da ja na njemu ispišem svoju činkvinu i učinim ga ponovo živim i vječnim.

    Oko nas su bile jesenje boje.  Napolju je bilo divno vrijeme. Sve je mirisalo na jesen.   Provela sam divan dan sa porodicom na Trebeviću i završila svoju činkvinu.

I Sarajevo i moja bašta obukli su jesenje odijelo.  Zlatno i modro. A sa njima i moja činkvina...