I sad počinje priča. Priča o neobičnoj priči, običnog mačka, sir Willia.

Dok su gosti jednom tako  razgovarali, a kiša neprestano padala, jer jesen je već ubrzano stizala,i sve se pretvorilo u divno šuštanje opalog lišća, Willi nakrivi jedno uho u desnu stranu, pa ga vrati, zatim drugo, u lijevu stranu i opet ispravi, naglo ustade i dotrča do ulaznih vrata. Počeo je da grebe snažno i odlučno kako bi ga pustili da ide van.

To je bilo jako neobično za njega jer nikad ni jednog gosta on ne pušta s oka, ali ovo popodne je bilo iznimno po mnogo čemu. 

Djevojčica Aiša brzo pođe za njim, spusti svoju ruku na njegovo krzno pomilova ga i otvori mu vrata. 

Willi, naglo u skoku s juri  do prizemlja jer oni su stanovali na prvom spratu,zgrade boje tirkiza i otrča do glavne ulice. Aiša se iznenadi, da tako njen ljubimac odlazi, te uze kabanicu s vješalice i krenu brzo za njim, ne stigavši reći roditeljima da i ona izlazi, tako odjednom.

Willi već mokrih šapica, sad već skoro sivih, od hladne mokre kiše, trčao je brzo prema glavnoj ulici, podignutog repa, i sigurnog pogleda u ono što predstoji. Prolazio je pored nasmiješenih prolaznika koji nisu obraćali pažnju na njega. Kiša je padala i svi su nosili kišobrane i umorne korake, do svoje sreće koja im je na tren, uvijek uzmicala.

Na samoj raskrsnici zaustavila se bijela limuzina. Začu se škripa mokrih  guma zbog skliske ulice. Vrata su se otvorila i Willi u elegantnom skoku uskoči u auto. Na svim semaforima bila su popaljena zelena svijetla.

„Da pođem za njim?“, pomisli djevojčica i ne sačekavši da čuje odgovor svog srca, poče trčati za bijelom limuzinom.

Auto se zaustavilo ispred hotela. Aiša sva uzbuđena i mokra od kiše zastade sva zadihana od trčanja. 

Nije mogla vjerovati svojim očima. 

Sir William je izašao iz auta u pratnji dva egzotična mačka. Imao je na sebi bijelo odijelo i crne sunčane „Police“ naočare. Potpuno iste kao kod onog čuveneg psa iz priče, Amande Bajns „Noć kada sam pratio psa.“ Crna, na tufne leptir mašna, bila je tik ispod crvene slatke njuškice. Dok su ulazili u zgradu hotela uz pratnju prijatelja, Willi je egocentrično gledao ispred sebe. Znao je, da je ovo veče, njegova pobjeda.

Djevojčica se tiho ušunja kada je i posljednja  mačka ušla s crvenog tepiha u dvoranu i smjestise na sigurno mjesto da je niko ne opazi. 

Na podij obasjan jakim reflektorima izašle su sve mačke u divnim čizmicama i to ne crvenim. Ne, ne, zaista. Čizmice su bile u svim bojama, a mačkice su bile neodoljive u njima. Čizmice po posljednjoj modi. Čizmice koje Vam oduzimaju dah. Mekane, koje razumiju i prihvaćaju potrebe svake mačke. Čizmice koje postoje, da bi voljeli mačke, ta divna plišana stvorenja, u njima. 

Na samom kraju revije, na podij je izašao i sam kreator, Sir William.