Pokraj guste hrastove šume smjestilo se Zekoselo. 

U njemu su živjeli veseli i sretni zečevi. Svi su  imali lijepe sive repiće na koje su posebno bili ponosni. Međusobno su se voljeli, poštovali i pomagali.

Dobro jutro! 

Dobro jutro! Kako si ?

Savršenu sliku Zekosela narušavala je mala, neugledna kućica koja je bila jedva vidljiva na samom kraju zečjeg sela. U njoj je živjela obitelj zečeva sa  smeđim repićima. Ostali zečevi su ih izbjegavali i smijali im se zbog boje njihovih repića. Mama zečica je svakog jutra, prije polaska u školu, svojim malim zečićima brižljivo umotavala smeđe repiće kako oni ne bi virili ispod odjeće. Nije željela da im se drugi smiju i rugaju. A to se ipak često dešavalo.

Djeco, budite dobri i izbjegavajte nevolje!

Jednog sasvim običnog jutra, cijelim Zekoselom zaorio se zvonki smijeh koji je postajao sve glasniji i jači. Svi zečevi su se bez prestanka smijali, a da ni sami nisu znali razlog tome. 

U početku ih je to zabavljalo i uživali su u toj neobičnoj situaciji. 

Međutim, smijeh je postupno počeo zaustavljati normalan život u Zekoselu:  zbog smijeha mame nisu mogle pripremati ručak, očevi nisu mogli raditi u polju, učiteljica nije mogla poučavati učenike, poštar nije mogao dijeliti poštu, teško su se sporazumijevali… 

Osim toga, sve ih je počeo boljeti trbuh zbog neprestanog smijanja. Shvatili su da moraju nešto poduzeti.

Hahahaha! Hihihihi! Hehehe! Hohoho!

Zekosekoslav, koji je bio najstariji i najmudriji zec u selu, otišao je s još nekoliko zečeva k  ježu Bocku po savjet. Bocko je bio najmudriji u cijeloj šumi i liječio je sve životinje. Zbog smijeha  mu nikako nisu uspijevali reći što ih muči, ali mudri Bocko je sam zaključio u čemu je problem. Zekoselo je zahvatila vrlo rijetka bolest smijanja . Jež je dugo pretraživao svoje knjige o bolestima i ljekovitim biljkama dok napokon u jednoj nije našao recept za napitak koji liječi bolest smijanja. Dao je zečevima popis ljekovitih biljaka i oni su odmah počeli tragati za njima.

Bocko, hahahaha, pomozi nam, hahaha!

Ubrzo su prikupili sve potrebne biljke osim ljubičaste repice. Ta je biljka bila vrlo rijetka u njihovom kraju  i nitko nije znao gdje raste. Pitali su sve svoje prijatelje za nju: srnu, puža, žunu, leptire, pčele…  Nitko im nije znao pomoći. 

Zečevi su se osjećali umorno i izgubljeno. Smijali su se i plakali u isto vrijeme. Onda se jedan mali zečić dosjetio i kroz smijeh rekao: „ Haha, hajdemo pitati , hahaha, smeđorepe   zečeve, hahahah!“ Svi su bili začuđeni. Pa, otkud bi oni znali što nitko drugi ne zna?! Ipak , odlučili su i njih pitati. Uputili su se k njihovoj kućici.

Gdje raste, hihihi, ljubičasta repica?

Zna li, hehehe, itko?