Đorđe Balašević

Kantautor Đorđe Balašević rođen je u ranojutrarnjim satima 11. maja 1953. godine u Novom Sadu. Zbog toga što je rođen rano ujutro majka ga je željela nazvati Zoran, ali je Balaševićev djed rekao kako je to ime za sodarskog konja i inzistirao da ga nazovu Đoka, po njemu. Na kraju je postignut dogovor i našli su se nekako na Đorđe. Balašević će kasnije tvrditi kako tim imenom nije baš oduševljen, ali ...do sada sam se navikao... reći će. Što se tiče djetinstva sam Balašević tvrdi u jednom intervjuu kako je imao ...sjajno, uzbudljivo djetinstvo. Živio sam u obitelji koja je tada bila suviše tolerantna, nikad u životu nisam dobio batine, mada sam ih sigurno više puta zaslužio, pogotovo u gimnaziji. Odrastao sam uz mnogo ljubavi, u staroj kući mog pradjeda, u Ulici Jovana Cvijića, koja se i danas tako zove, i u kojoj rastu moja djeca. Imao sam dvorište, puno zelenog voća ljeti i kokoši i pataka koje su trčkarale okolo. Možda najvažnije od svega, imao sam Dunav koji je još tamo, ali nije više tako zelen kao što je bio, no ostala mi je velika ljubav. Tu, Balaševićevim fanovima, poznatu i opjevanu kuću u Ulici J. Cvijića na novosadskoj periferiji Đorđe je obnovio odbivši sve prijedloge prijatelja da je sruši i sagradi novu jer tvrdi kako u njoj definitivno žive dobri duhovi. "Sagradio ju je moj pradeda koji nije bio Balašević. Od tada je u njoj sretno odraslo četiri, sada i peta generacija. Samo kraće razdoblje živeo sam s roditeljima u središtu Novog Sada, valjda zato da baka i deda mogu biti malo sami, a valjda i zato što se smatralo da je život u zgradi simbol nekog višeg standarda, jer imali smo - rolete na prozorima!".

Iako je imao za to vrijeme vrlo napredne roditelje i majku koja ga je upućivala na poeziju i prve knjige koje je valjalo pročitati Đorđe je imao, baš kao u svojoj pjesmi, podosta problema u školi. Balašević je to ovako opisivao:" Istina je da sam jednom izbačen iz gimnazije, ali nisam baš, kao u pesmi, padao tri - četiri puta. Naime, koliko god sam posle bio tolerantan, toliko sam u pubertetu bio incidentan igrač, morao sam oponirati profesorima. Najveći su mi problem bili neopravdani sati u proleće. Imao sam bicikl i čim bi se pojavilo sunce u maju, seo bih na njega i otišao na Dunav, na pecanje. Imao sam u to vreme prijatelja, Joea Taylora, ginekologa iz , koji je, valjda iz verskih razloga, jeo mnogo ribe. Kako ja tu ribunisam smio nositi kući, jer su svi mislili da sam uškoli, s Joeom sam sklopio svojevrsan deal: ja njemu ribu, a on će mi pisati ispričnice. I zaista sam imao opravdanje za 80-ak sati. Međutim kad su mog oca nazvali iz škole da to provere, on je začuđen rekao: "Ne, pa on nije bolestan, on ide u školu!" I tako me, zapravo, on i izbacio zbog svog shvaćanja pravde i poštenja. To vam je ta generacija "kako-se-kalio-čelik". Ja sam tu školu ipak završio, posle sam čak upisao fakultet, postigao izniman prosek, a onda snimio "U razdeljak te ljubim" i prestao dolaziti čak i na famozne igranke u holu novosadskog fakulteta. Čitao sam mnogo knjiga,ne onih za lektiru većknjige koje bi mi preporučila majka. Od nje sam, verovatno povukao tu sanjalačku crtu. 

Prvu pjesmu koju je napisao posvetio je muvi koja mu je smetala kada je bio prehlađen, nervirala ga je njena pojava. Imao je nevjerovatan dar i smisao za stvaranje stihova . Sa osamnaest godina je prvi put svirao gitaru i poeo sa pisanjem tekstova za koje je vjerovao da ih nikada neće objaviti.

Muzičku školu nikada nije pohađao ali je bio veoma muzikalan i volio je pisati stihove.

Život je more, pučina crna

Po kojoj tonu mnogi što brode

Nije mi srce plašljiva srna

Ja se ne bojim velike vode

U jutra rana plaše me senke Minulih dana

Sećanja mutna kao u laži

Kao u snu

Ipak se borim, ipak se nadam
Sve manje letim, sve više padam
I sve su jače te ruke što me vuku dnu

Možda će žena svilenog bedra
Koja me zove i pruža ruke
Uliti vetar u moja jedra
Do nove žene, do nove luke