– Ovo ipak traje predugo. – zaključi SuperLarissa. – Koliko imamo vremena?

SuperPetra, koja ima  moć upravljanja vremenom, duboko uzdahne.

– Još 30 minuta. Mogu usporavati vrijeme 5 minuta. Ali bude li nam potrebno na kraju, ne znam hoću li imati snage. 

Petra je uzdahnula i duboko se usredotočila. Ispružila je lijevu ruku na kojoj je uvijek nosila sat s kazaljkama. Desnu ruku polako je pomicala u smjeru suprotnom od kazaljki na satu.

Odjednom se sve počelo usporavati. Vrijeme je stalo. Automobili su usporili, ljudi su se ukipili, a ptice su ostale visjeti na nebu poput lutaka na koncu. 

Učiteljica potrči. – Brzo, djeco, Petra nam je poklonila pet minuta!. Idemo pomoći pronaći patrone!

Uletjeli su u učionice i pomogli usporenim učiteljicama i učiteljima u potrazi. Jednako kako je zastalo, vrijeme se polako počelo ubrzavati. Djeca su istrčala na dvorište s punim rukama patrona. SuperViki ih je, naravno, imala najviše. Ipak ona vidi kroz ladice i ormare. Slijedio ju je SuperMihael koji je, iako umoran, i dalje bio najbrži. 

– Nismo imali šanse uz Viki. – smijala se učiteljica. Prišla je Petri koja se umorno naslonila na stablo. – Bravo, Petra. Još smo na trideset minuta. Matej, je li i curenje također prestalo na pet minuta?

– Ništa se nije čulo. Znači, prestalo je. – Na trenutak se zamisli. – A sada opet počinje... Joj! – Matej uznemireno pogleda učiteljicu. – Šum se upravo pojačao.

Larissa uzvikne: – Moramo se ubrzati! SuperAnaBrblić će morati svojim superudarcem ubaciti patrone jednu za drugom u rupu. 

– SuperAnaBrblić, hoćeš li moći? – zabrinuto ju upita učiteljica.

Ona se nasmiješi. – Naravno. Znate da mogu pogoditi muhu na livadi sa svojega trećeg kata. Iako to nikada ne radim.

– Ali sada nećeš imati puno prilika. – ubaci se SuperPetar u razgovor. – Morat ćeš izračunati smjer vjetra, s koje ćeš visine baciti, kojom snagom...

– Znam, znam. – odmahne SuperAnaBrblić rukom. – To sve napravim, ali u glavi. I ruka sama krene. Bilo bi dobro da stojim na većoj visini. Udarac će biti jači.

Svi su počeli tražiti najpogodnije stablo u dvorištu škole. Najviši je bio jablan u kutu. SuperLarissa pokaže na njega.

– Pretanko stablo i grane, ne dolazi u obzir. One dvije platane imaju lijepe, široke  grane na vrhu.

Učiteljica je donijela odluku. – Ali kako znati koje su grane najčvršće?

– Pitat ću ja ptice. – predloži SuperAnaBandalo. Njena moć superglasanja uključivala je sposobnost razgovaranja sa svim pernatim i dlakavim životinjama. – Svako se jutro ovdje negdje mota djetlić... – reče SuperAnaBandalo i potrči prema rubu dvorišta iza škole. Proizvede neobičan zvuk i nekoliko puta udari granom po stablu. Uskoro iz krošnje stigne sličan zvuk. Ana se ponovno oglasi i djetlić joj odgovori.

– Nije bio sretan, probudila sam ga. Ipak mi je rekao da je ovaj hrast najčvršći. – SuperAnaBandalo pokaže prstom na niže stablo. – Nije uspio kljunom probiti niti jednu granu.

– Izvrsno! Hvala, SuperAnaBandalo! Ali kako ćemo smjestiti SuperAnuBrblić gore da bude sigurna? – razmišljala je učiteljica naglas.

– SuperJakove, što ti misliš?

Jakov je imao moć superinženjera. Uz to što je upravljao strujom, u sekundi je mogao smisliti komplicirane konstrukcije.

– Treba složiti platformu na grani na kojoj će se moći stajati. – zaključi Jakov. Iznenada uzvikne. – Stare klupe! Gdje se ostavljaju stare stvari iz škole?

– Imamo još 20 minuta. – podsjeti ih SuperPetar.

Učiteljica potrči s Jakovom. Pozove i SuperLuciju.

– Lucija, trebat će nam tvoja supersnaga. A i ti nam, SuperMario, trebaš ako netko naiđe, da zaboravi sve što vidi.

– Mene se zove samo kad treba trčati. – smijao se SuperMario.

 U spremištu su bile stare klupe, stolice, ploče i različiti pokvareni uređaji. SuperJakov je odabrao dvije klupe jednake veličine.